„Čovjek će se pronaći kada se zaboravi“

Time to read
1 minute
Read so far

Petak, 03. listopada 2014. - 10:19
Autor: 

Franjo Asiški rodio se početkom 1182. godine u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i majke Pike.

Utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suzačetnik reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.

Aktivno je sudjelovao u oružanim sukobima  između Asiza i Peruggie. Već u tom razdoblju njegova života mogle su se nazrijevati neke klice Božjega poziva. Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u Asiz. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen 1205. godine bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici Sv. Damjana tri puta čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u molitvi. Kao pokornik i Bogu posvećena osoba izjavio je: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”

Franjo je dvije godine prije smrti primio svete rane. Teško bolestan, Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226.