Rijetki su ljudi u Hrvatskoj  i Crnoj Gori koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku Vijeki, hrvatskom pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem robijašu u jugoslavenskim zatvorima. 

Rodjen je u Boki kotorskoj 28.veljače 1929., i u Crnoj Gori je stekao osnovno i srednje obrazovanje. U Podgorici je uređivao list Omladinski pokret te osnovao Klub mladih pisaca. Iz Crne Gore je protjeran jer je odbio objaviti neke članke po nalogu Centralnog komiteta. Jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na pet godina robije, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici.  Nakon toga odlazi u Sarajevo gdje je završio Filozofski fakultet, nakon čega je 1972. godine emigrirao u Njemačku. U studenom 1977. jugoslavenski su ga agenti silom oteli i odveli u Jugoslaviju. Godinu dana kasnije bio je osuđen na dvanaest godina tamnice. Amnesty International proglasila ga je zatvorenikom savjesti.

Za ovoga mučeničkog tamnovanja gotovo je potpuno oslijepio. Na zahtjev njemačke vlade pušten je na slobodu u srpnju 1988., a u studenom iste godine stigao je u Frankfurt, u svoju drugu emigraciju. 

Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama Krvopisi predsvanuća 1989. godine i Bosonoga prašina 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom Ljekovito trnje piše 2000. godine. Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom “ U raljama zloduha”. Iz zeničkog zatvora Čižek je izišao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su ostala sačuvana njegova djela.

Nakon duge i teške bolesti umire u Dortmundu 25. studenoga 2000. godine. Pokopan je u Sinju, 1. prosinca 2000. godine. 

“Bio sam antikomunist kroz cijeli svoj život. Desetljećima rugalački sam navještao sramno raspadnuće strahovlade. Nisam to činio zastupajući neko drugo ideološko, političko ili ratničko stajalište. Komunistički društveni sustav doživljavao sam kao izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit. Stoga je ishodište moje oporbe bila pobuna savjesti.

Nikada nisam mogao povjerovati u budućnost društva koje bi se temeljilo na agnosticizmu i ateizmu, na prisilnome radu i klasnoj mržnji, na nasilju i zatomljenom prirodnom pravu na slobodu pojedinca i naroda.

Komunizam, eto, ždere i rastače samoga sebe. Nisu ga rušile ni srušile nikakve vanjske sile, nego u njegovim njedrima odgojeni »mangupi«.”