Ja i dan-danas imam osjećaj da pjesme mene vode, a da ja zapravo samo prenosim nešto što je stvarano u nekim davnim vremenima.
U petak navečer, 29. travnja, Dunja Knebl &Kololira nastupili su u MMC Koprivi, prostoru smještenom na najduljoj zagrebačkoj ulici – Ilici. Poznata „Kopriva“ ima jedan poseban ugođaj u kojemu uživaju posjetitelji različitih programa koji se u njemu održavaju. Prostor je uredio akademski kipar i drvorezbar, Josip Kopriva. Ovu, iako neobično prohladnu travanjsku večer grijao je prostor „Koprive“ kamin na drva, a utoplili su i zvukovi hrvatske tradicijske glazbe koju stvara Dunja Knebl &Kololira i koji su tako prisutnima oživjeli neko minulo, ali ne i zaboravljeno vrijeme.
Stigavši pred kraj samoga koncerta, ali opet boraveći na njemu dovoljno da na me ostavi dojam glazba koju ovaj bend predano stvara, na samom završetku koncerta s jednom od omiljenijih Dunjinih pjesama „Dej mi Bože joči sokolove“ i pristupivši Dunji Knebl, nastojala sam joj ukazati na slušatelje u Boki kotorskoj koji bi se zasigurno rado upoznali s hrvatskom tradicijskom glazbom kakvu ona stvara. Snimila sam taj kratki razgovor koji se može poslušati u kratkom audiozapisu.
Dunja Knebl pjesme obrađuje na temelju notnih i tekstualnih zapisa koje pronalazi u knjigama – zbirkama pjesama. Dosad je snimila 13 albuma i sudjelovala na brojnim glazbenim kompilacijama na kojima reinterpretira hrvatske tradicijske pjesme. O svojoj promociji gotovo nepoznate hrvatske glazbene baštine istaknula je „Ja i dan-danas imam osjećaj da pjesme mene vode, a da ja zapravo samo prenosim nešto što je stvarano u nekim davnim vremenima“. Ova glazbenica više od dvadeset godina predano traži i pronalazi drevne pjesme te ih prenosi današnjoj publici na svoj, osebujan način. Te su pjesme stvarane na prostorima kontinentalne Hrvatske, Međimurja, Podravine, Slavonije i Gradišća.
Iz kratkog razgovora može se zaključiti kako je za svoj glazbeni rad, Dunja Knebl postigla vrlo zapažene rezultate ne samo u nacionalnim okvirima, nego i u inozemstvu. Godine 1997. nominirana je za hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji za najbolji ženski vokal. Uz tu nominaciju niz je drugih nominacija. Godine 2008. Dunja Knebl je osvojila Porin za album “Kite i kitice”. Te godine osvojila je za isti album i nagradu “Indexi”. Londonsko izdanje WORLD MUSIC The Rough Guide (VOLUME I) iz 1999. preporučuje upravo Dunjin album „Iz globline srca“ za upoznavanje s etno-glazbom Hrvatske.
Glazba koju stvara sa svojim bendom u posljednje 3 godine još je jedinstvenija iz razloga što sviraju po riječima Dunje Knebl instrument koji se u Hrvatskoj nikada nije svirao, a to je hurdy gurdy, kako su ga nazvali: „Kololira“, uz taj instrument oni uključuju razne udaraljke, razne gitare, harmoniku, blok flautu i frule. Danijel Maoduš svira na gitari, Martin Turšić na kololiri (hurdy gurdy), frame drum-u, te Hrvoje Ban na harmonici, alt blok-flauti i frulicama. Uz navedene, na njenom zadnjem albumu „I mare i cvetje“ surađivali su i Hrvoje Sudar koji svira dionice na violini, te snimatelj i producent Hrvoje Nikšić koji izvodi jednu pjesmu svojim mellotronom. Taj album, inače jedinstven po načinu izvedbe muških vokala koji ne izvode pjesme „klapski“ već unisono pjevaju, godine 2014. inozemni urednici i kritičari uvrstili su u najvažniju top-ljestvicu najboljih world music/etno albuma World Music Charts Europe.
I ove je godine spomenuti album „I mare i cvetje“ grupe Dunje Knebl &Kololire nominiran za Porina u kategoriji najbolji etno album. Uz to, Dunja je istaknula kako je pred ovom etno grupom i nastup na festivalu Ethnoambient u Solinu, festivalu na kojemu nastupa cjelokupna hrvatska etno glazbena scena.
Do festivala u Solinu na koji nas Dunja Knebl srdačno poziva možemo slušati njihovu glazbu, a naročito sa albuma „Tamo doli“ te „I Mara i cvetje“ koje su Dunja Knebl&Kololira poklonili za slušatelje Radija Dux.