Šta bi se desilo da Pepeljuga nije izgubila cipelicu? Možda ne bi dobila svoj sretni završetak, a možda bi (ako uzmemo u obzir modernu verziju žene) bezbrižno nastavila da korača u život u svojim staklenim cipelicama. Ipak možda je navažnija stvar u njenoj priči zapravo – izgubljena cipelica. Ta nit, oko koje se vrti čitava priča – staklena cipelica, zapravo je simbolički postavljena; cipele nisu samo za hodanje, one često govore kuda idemo, ali i ono od čega bježimo.

U modernom svijetu, često se poistovjećujemo sa junakinjama bajki, ali i serija/filmova. Sa jedne strane imamo Pepeljugu koja ima samo jedan par cipela; zapravo nema ni njih jer su one bile pozajmljene na jednu noć i upravo joj je jedna izgubljena cipela promijenila život. Sa druge stane moderne djevojke se često poistovjećuju sa Keri Bredšo, junakinjom  poznate američke serije, koja broji u svojoj imovini na stotine dizajnerskih cipela; njenu strast, identitet i terapiju (odnosno bijeg od problema). Gledajući ovako postavljene stvari, možemo zaključiti da danas cipele nisu samo modni i statusni simbol već metafora za bijeg, traženje izlaza, ali i znak da smo uključeni u život.

Cipela, nikada nije bila samo predmet koji se koristi u svakodnevici: ona postaje metafora  čovjekovog hodanja kroz svijet, život i istoriju. U cipeli se ogledaju putovanja: ne samo fizička, već i duhovna: simbolizirajući našu povezanost sa tlom, u nekim civilizacijama pokojnik se sahranjuje  bos: on više ne pripada ovom svijetu, ne gazi kroz njega pa mu samim tim – cipele i ne trebaju. Drevni Egipćani izuvali su se pred osobama na visokom položaju, ali su i samo bosi mogli da gaze po svetom tlu. Slično je u džamijama: izuvamo se iz poštovanja, a gotovo isto je i sa japanskim i ruskim domovima.

U antičkoj grčkoj, obuća je bila oznaka socijalnih razlika: siromašni su hodali bosi, a i neki od filozofa; simbolično u znak otpora prema materijalnom. U Rimu, sandale su nosili samo građani: robovima su bile zabranjene, jer su sandale bile simbol statusa, slobode i prava na kretanje.

I u likovnim prikazima suvremene umjetnosti, cipele nastavljaju simbolički da govore. Cipela, na nekim umjetničkim djelma postaje simbol nevidljive sile – kao kod Magrita, gdje transformisana obuća gubi funkciiju i postaje pjesnička figura.  Slika „Crveni model“ prikazuje čizme koje se stapaju sa ljudskim stopačima – spoj kože, obuće i mesa. Nelagodna metafora otuđenja: kada se predmet i tijelo više ne razlikuju, kada sredstvo postane produžetak identiteta, a ne samo zaštita od spoljnog svijeta. Kod Van Goga, par starih, iznošenih cipela postaje svjedočanstvo o siromaštvu, ali i onome što je on veličao: dostojanstvu običnih ljudi, radnika, seljaka. Dokle god nosimo cipele, i one nas vode po svijetu: mi smo u pokretu, u odnosu, u hodu ka drugima.

Sa druge strane Endi Vorhol u seriji radova, oslikava cipele slavnih ličnosti, često ih ukrašavajući zlatom, šljokicama i natpisima. Kod Vorhola, cipela je svetlucavi fetiš, simbol glamura, ali i industrijalizovane ljepote.

Cipele nisu samo simbol kretanja, već i odnosa prema svijetu i seksualnog slaganja. One su fizičko, materijalno svjedočenje društvenih razlika: dok su bogati imali cipele da pokažu status, filozofi su hodali bosi da bi ga odbacili; dok su rimskim građanima sandale znak slobode, robovima su bile zabranjene – upravo da bi se ta sloboda negirala.

I danas izreka „uskočiti u cipele“ znači postati stanovnik grada, „ostati go i bos“ znači izgubiti imovinu dok „držati pod svojom čizmom“ znači nasilno vladati.

U arapskom svijetu gađati protivnika cipelom, predstavlja najveće poniženje, naročito jer se cipele smatraju prljavim predmetom, zbog direktnog kontakta sa zemljom.

Na kraju ne smijemo zaboraviti ni film „Čarobnjak iz Oza“  i djevojčicu Doroti iz Kanzasa, izgubljena u svijetu mašte, čije su crvene cipelice sadržale svu magiju: i daju joj moć ne da pobjegne već da se vrati (kući). Cipele spajaju Pepeljugin gubitak i Kerinu opsesiju, filozofsku bosonogost i carske sandale, sveto, svakodnevno i mitsko.

Cipele na kraju nisu samo modni detalj koji nosimo na nogama: one nas štite, predstavljaju, ograničavaju ali i oslobađaju. Nekad to oslobađanje, baš poput Doroti, leži u jednostavnom kucanju crvenim cipelicama.

 Marija Saičić

Literatura:

- Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.