„Stup je osa svijeta koja povezuje ovozemaljsko s nebeskim”
Ovo je priča o stupovima i njihovoj sudbini
U samom centru Tivta, okružen višekatnicama i modernim građevinama, utonuo je u tišinu srednjovjekovni kompleks Buća, jedini očuvani ostatak građevinskog nasljeđa, kao verifikacija postojanja nekadašnjeg naselja Crni plat, koji prethodi današnjem Tivtu. Jedinstveni spomenik kulture, inače ljetnikovac poznate kotorske obitelji Buća, jedan je od mnogobrojnih ljetnikovca kakve su dobrostojeće obitelji imale po čitavoj Boki, a često slične primjerke ovakvih kompleksa možemo vidjeti i u Dubrovniku. Srednjovjekovni kompleks Buća preživio je četiri stoljeća promjena nad njim, devastiran nemarnom ljudskom rukom, ali i zubom vremena koji ne zaobilazi nikoga pa ni ovaj veličanstveni spomenik.
Ulaskom u Atrij, kroz kameni prolaz dozidan između obrambene kule i ekonomske zgrade, najuočljivija su četiri kamena stupa, koja stoljećima odolijevaju olujama i burama,stojeći čvrsto u zemlji pričajući priču o čuvenoj obitelji Buća i njihovom ljetnikovcu. Ovi stupovi simboliziraju postojanost kompleksa, kako arhitektonskog tako i društvenog. Oko stupova se nalaze i ostali dijelovi kompleksa: visoki kameni fortifikacijski objekt- obrambena kula visoka 15 metara, sa jedne strane stambena, a s druge ekonomska zgrada, i kapelica sv. Mihovila, koju je obitelj Buća izgradila u čast sveca njihove obitelji. Iako je svaki objekt rađen pojedinačno, i u različitom vremenskom periodu, ovaj kompleks izgleda skladno, a odiše duhom humanizma. Nedaleko od kapelice na metalnom postolju, u kamenu, možemo vidjeti grb obitelji Buća-stilizirani ljiljan, koji kako govore podaci, je pronađen u bazi jednog od stupova. Stilizirani cvijet ljiljana smatra se za grb obitelji Buća od 1351. godine. Prilikom posjeta francuskom dvoru Nikola Petrov Buća (inače protovestijar cara Stefana Uroša IV. Dušana) je dozvolu za nošenje francuskog krina dobio kao priznanje od francuskog kralja za svoje izuzetno ponašanje. Povjesničari se slažu oko godine dobivanja “Ljiljana”, ali se ne slažu oko toga tko ga je dočekao na dvoru. I u drugim ljetnikovcima ovaj grb se pojavljuje u vidu kamene plastike, simbol moćne srednjovjekovne obitelji Buća, čija duga i burna povijest predstavlja neiscrpan izvor istraživanja.
Na „pjeskovitom“ djelu u dvorištu kompleksa izloženi su ostaci kolonade stupova. Točan broj stupova kolonade još uvijek nije preciziran s obzirom da se spominju različite brojke: 120, 124, 130, pa čak i 140 stupova. Ono što je sigurno jeste da je kolonada imala preko 100 stupova, koja je “nosila” drvenu konstrukciju, preko koje je rasla bogata vegetacija, koja je stvarala duboki hlad i samim tim bila je idealna za šetnju, i pričanje o najbogatijem i najutjecajnijem kotorskom rodu svih vremena. Stupovi su se „naslušali“ priča o značajnim članovima obitelji Buća, koje su zauzimale najznačajnije položaje u gradskoj upravi, bile gradske suci, članovi Malog i Velikog vijeća i zapovjednici kotorske ratne galije. Kolonada stupova pružala se od ljetnikovca do same obale mora iliti današnjeg Porto Montenegra.
Četiri kamena stupa, visoka i elegantna, doprinose prefinjenosti ljetnikovca, bez baze, odajući dojam nesvakidašnjosti. Jesu li stupovi rađeni u različitom stilu, ne može se s preciznošću utvrditi, ali se može reći da je bilo dvije vrste stupova čije ostatke danas možemo vidjeti u Atriju kompleksa Buća.
Stupovi su oslonjeni na stilobatu, vrlo čvrsti i snažni, blago se sužavaju ka vrhu, noseći jednostavan kapitel koji se sastoji iz dva dijela: osmokutnog ehinusa i trokutastog abakusa, pri čemu abakus ima polukružno udubljenje pri vrhu, koje je vjerojatno služilo da „nosi“ drvenu konstrukciju. Na stupovima, kako na tijelu , tako i na kapitelu uočljivo je potpuno odsustvo dekoracije, dajući stupovima vitkost i jednu dozu ozbiljnosti kakvu i nosi čitava ova jedinstvena arhitektonska cjelina. Za razliku od sačuvanih stupova, pronađeni su i ostaci stupova koji se malo razlikuju. Za razliku od gore navedenih, ostaci stupova imaju četvrtastu bazu, tijelo im je grubo i neobrađeno, kapitel im je isti (naravno s polukružnim udubljenjem), uži su pri vrhu nego u osnovi, također bez ikakve dekoracije. Drugi tip stupova je identičan prvom, a osnovna razlika je u bazi i u njihovoj veličini, jer je druga vrsta stupova znatno manja i uža od prvih. Graditelj ovih stupova je bio usmjeren ka svedenijim i jednostavnijim oblicima stupova, on gradi i konstituira oblik tako da čitav prizor (odnosno kompleks) dovede u sklad.
U arhitekturi stup je nosač kuće, nosač tereta, podupirač, po nekim shvaćanjima podupirač božanskog, po drugima predmet obožavanja, simbolizirao je moć, asocirao na oslonac, a sama njegova uspravnost govori da je stup uzlazni simbol i njegova simbolika je-pozitivna. Stup je imao konstruktivnu, ali i dekorativnu funkciju, koju je i danas zadržao dajući eleganciju i svečanost ljetnikovcu Buća koji nam danas priča priču o slavi i moći te srednjevjekovne obitelji.
Teoretičarka i povjesničarka umjetnosti Marija Saičić
Literatura:
“Prilozi za proučavanje heraldike roda Buća”, Leonid Kampe, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, Kotor 2010.
“Prilozi proučavanju genealogije I heraldike znamenitih vlasteoskih rodova u Kotoru prve polovine XIV vijeka”, mr. Jovan J. Martinović, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru broj XII., Kotor 1964.