Zamišljajući ove prostore prije nekoliko stotina godina, bez puteva, ali sa svim ljudskim životnim potrebama koje je trebalo namiriti, s morske strane ljudi koriste barku kao sredstvo kojim obavljaju svoje potrebe (prijevoz, hrana, kamen za gradnju...), dok je na kopnu te „dužnosti“ obavljao – magarac.

Asocijacije na magarca bivaju različite: njegove karakterne osobine su lijenost i tvrdoglavost, dok fizičke nose pozitivnije odlike; simpatičnog izgleda s velikim ušima i njuškom, često zna da pokupi naklonost ljudi, a naročito djece. Simbolika magarca proteže se u dvije krajnosti te ne čudi što kod različitih naroda, običaja i vjerovanja on nosi i drugačija značenja. Ipak, skloniji smo da akcentiramo  negativne osobine, pa tako i magarcu često pripisujemo negativnu usporedbu, dok pozitivna znamo zaboraviti i zanemariti. Stoga, najčešće asocijacije na magarca su neznanje, lijenost i tvrdoglavost. Ipak, zaboravili smo da magarca opisujemo kao plemenitu životinju, inteligentnu i dostojanstvenu (u svojoj muci), veoma izdržljivu (može da ponese veliku količinu tereta na nepristupačnim predjelima), i upornu koja ne odustaje dok ne dođe do svog cilja.

Sinonim ove životinje ogleda se u tome da je korištena upravo kao nosač tereta, ali i kao prevozno sredstvo, a smatra se da je tokom čitave antike magarac imao upravo prijevoznu funkciju. Njegovo najčešće spominjanje je u kršćanstvu odnosno u Bibliji, a jedno od najpoznatijih pojavljivanja je kada Krist  jaše magaricu prilikom trijumfalnog ulaska u Jeruzalem. U likovnoj umjetnosti magarac je najčešće prikazivan tijekom renesansnog perioda, i to prilikom predstava Kristovog rođenja (prema predanju on je prisutan i bdi nad jaslicama u kojima se nalazi mali Isus). Pored magarca u ovim prikazima prisutan je i vol, tako da ove dvije životinje često bivaju prikazivane jedna pored druge.

Magarac se pojavljuje i u književnosti, Cervantes u djelu „Don Kihot“ svom glavnom liku dodjeljuje konja, dok njegovom suputniku (štitonoši) daje magarca. Upravo ovo djelo inspiriralo je Pikasa koji stvara ilustraciju „Don Kihot“ (1955.) gdje je prikazan upravo Don Kihot na konju, i Sančo Pansa na magarcu.

Mnogi su prikazi u likovnoj umjetnosti ove životinje, a jedna od najinteresantnijih s  naših prostora je svakako slika pod nazivom „Puki“ autora Momčila Macanovića.

Jedna od najzanimljivijih priča je svakako iz grčke mitologije, priča o kralju Midi koji je prisustvovao glazbenom natjecanju  na kojem je pobijedio Apolon te zbog neslaganja sa presudom na natjecanju  Apolon ga kazni – magarećim ušima.

Zbog svojih osobina, česta su poređenja samagarcem; negativna ili pozitivna, čini se da u našem narodu ima najviše izreka koje se vezuju za magarca. Jedna od najsimpatičnijih su svakako „magareće godine“ koje su postale aktualne zbog romana Branka Ćopića u kojem autor predstavlja period odrastanja između djetinjstva i zrelog doba; odnosno na period puberteta koji je obilježen  nestašlucima, prvim simpatijama, ali i problemima i maštanjima koje nose tinejdžerski dani. Također, poznata je i „magareća klupa“ u učionici u kojoj sjede loši i nemirni učenici.

S druge strane u našem narodu su  prisutna i negativna poređenja, kojih je nažalost više. Izreke poput: „magarac od čovjeka“ aludiraju na naivnog i tvrdoglavog čovjeka, zatim „tegli kao magarac“ čovjek koji puno radi, a u slučaju kada nas neko izigra kažemo da nas je „namagarčio“ ili „napravio magarca od nas“. U dječjim igrama često čujemo i uzvik „ko zadnji magarac“. Ljeti na primorju, magarac je znao da bude glavna atrakcija; fotografiranje turista s magarcem bio je  popularan posao na plažama.

Fokusirani na negativne osobine, zanemarili smo one pozitivne koje idu u korist ove životinje. Ukoliko pitate neke od starijih lokalnih stanovnika reći će da su pojedini objekti izgrađeni zahvaljujući magarcu koji je prenosio teret (materijal), dok će se drugi sjećati da su sa magarcem išli u drva ili masline, a kao djeca su često znali i da ga jašu.

U svakom slučaju, čak i ako ostanemo skoncentrirani na negativne strane, moramo priznati, i kada je tvrdoglav i svoj i kada tegli, magarac uvijek radi za korist a ne za štetu.

Marija Saičić

Literatura:

1. Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
2. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Bandurina, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povjest umjetnosti, Zagreb, 1979.
3. Grčki mitovi, Robert Grevs, Familet, Beograd, 2002.

 Napomena:

Tekst je realiziran uz potporu  Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

Iznijeti stavovi su isključivo odgovornost autora i nužno ne izražavaju stavove Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.