Strp, Lipci i Đurići, među njima tamna Kostanjica

Time to read
1 minute
Read so far

Subota, 27. svibnja 2023. - 9:51
Autor: 

U većini se suvremenih publikacija o Boki kotorskoj navodi kako se Kostanjica prvi put spominje 1440. kad je Novak Dobriković Opatiji svetoga Jurja prepustio vinograd u tome naselju. Međutim, pomnim smo iščitavanjem Izabranih djela Pavla Butorca uočili kako se Kostanjica spominje u inventaru pokretnina i nepokretnina te iste opatije iz 22. travnja 1431., dakle devet godina prije dosadašnjega najstarijeg poznatog spomena. Te je 1431. u Kostanjici jedna kuća opatu Augustinu plaćala tri perpera, a prema Opatiji su svetoga Jurja potraživanja imali i stanovnici drugih naselja. Izdvojit ćemo one iz Risanskoga zaljeva, kojim se bavimo u znanstvenome radu za koji se nadamo da će do kraja godine izići: u Strpu je 20 kuća plaćalo 40 perpera, Kotoranin je Drago Lučin za svoje zemljište ispod sela Mlin pod Morinjem plaćao 4 perpera, a stanovnici su Lastve između Risna i Perasta svoje obveze ispunjavali u žitu.

Kostanjica je dobila ime po kostanjima, tj. kestenima. Od kostanja su se nekoć izrađivali dijelovi međukatnih konstrukcija, okviri vrata i prozora te ostala stolarija, a kostanjici se (šume kostanja), osim oko Kostanjice, nalaze i oko Stoliva. Riječ je kostanj, kako tvrdi romanist Orsat Ligorio, stari latinizam koji je u praslavenski ušao još pri doseobi Slavena na dunavskome limesu. Današnja standardnojezična riječ kesten potekla je iz turskoga te je u hrvatske govore, po navodima Petra Skoka, očekivano ušla znatno poslije, u XVI. stoljeću. Dakle, u imenu se Kostanjica čuva velika jezična starina iz razdoblja neposredno prije doseobe Hrvata na Jadran. Listajući Butorčeva djela, naiđosmo i na podatak da se kostanjici u Stolivu spominju barem od 1440., pa je stolivska Kostanjada utemeljena na znatno starijoj tradiciji.

Našu kratku šetnju kostanjicima završavamo i osobnim podatkom. Naime, nebokeljski član ovoga autorskog dvojca naišao je na podatak kako se 13. veljače 1622. među predstavnicima peraških kazada spominje Niko Vidović, njegov prezimenjak. Ovo mu je već treće bokeljsko mjesto (uz Gornju Lastvu i Risan) u kojemu je pronašao svoje prezimenjake, a budući da je po majci Bračanin, nije mu strano da jednu kozu tri sela muzu i da se pritom njihovi stanovnici hvale kako je dobro hrane. Time je nepobitno utvrdio za koje će se mjesto vezati.

Branimir Bilafer

Domagoj Vidović