‘Riječ je o imovini vrijednoj stotine milijuna eura koju su naši preci pošteno zaradili ploveći oceanima‘
Djevojčica Mirjana Tripković jedva je čekala ljeto. Bila je prva polovica 20. stoljeća, s velikom je pažnjom pakirala svoj kofer koji će ponijeti na dvomjesečni boravak u Dobrotu, malo mjesto u Boki kotorskoj, gdje su joj živjeli djed i baka. Okupilo bi se ondje desetero članova obitelji, a kad su u goste došli i talijanski rođaci, bilo ih je 17 pa zabave nije manjkalo. Mjesta je bilo za sve. U obiteljskoj palači uz obalu mora, koju ondje zovu palac s drukčijim naglaskom od palca na ruci ili nozi, komotno ih se moglo smjestiti još toliko.
A kakva je to palača bila... Opremljena baroknim namještajem, na tri kata, posljednji je osobito golicao dječju maštu, uz velike škrinje s odjećom od svile i perja, kabineta s knjigama i drugog blaga, bilo je tu i šišmiša kojih se Mirjana bojala. Svaki drugi, treći dan družili su se obitelji Dabinović čija je palača Dabinović Kokot bila udaljena samo stotinjak metara. Djeca su se igrala, odrasli ili kartali za središnjim stolom u glavnom salonu ili sjedili i prepričavali događanja s mora. Svi muški članovi obje obitelji bili su pomorski kapetani i brodovlasnici pa zgoda i nezgoda s plovidbi svjetskim morima i oceanima nije manjkalo. Uvijek bi netko sjeo za klavir i svirao.
Tripkovići i Dabinovići druže se i danas, ali njihovi susreti i razgovori više nisu tako bezbrižni. Uglavnom se svode na golem problem koji obje obitelji, ali ne samo njih nego i mnoge druge hrvatske obitelji iz crnogorske Boke, muči desetljećima. Točnije, od Domovinskog rata kad im je oteto njihovo naslijeđe, gotovo sva imovina koju su mukotrpno stjecali njihovi preci, a koja im nije oduzeta poslije prijašnjih ratova ili uništena u velikom potresu koji je Crnu Goru pogodio 1979. godine. Na njihove su se posjede katastarski upisali ljudi koje ne poznaju, koji s obiteljima nemaju nikakve veze, a sudski procesi koje su poveli nisu se pomaknuli s mjesta.
Slučaj otimačine imovine crnogorskih Hrvata iz sudnice, u kojoj se ne rješava ništa, prenio se i na političku scenu, što bi, vjeruje se, moglo biti znatno učinkovitije.
Jer, Crna Gora će, uvjeren je njezin predsjednik Jakov Milatović, 2028. godine postati članica Europske unije, no taman da nekim čudom do tog ambicioznog datuma i uspije otvoriti pa zatvoriti sva poglavlja potrebna za pristup EU, ovo će pitanje, barem prema fazi u kojoj je danas, ostati otvoreno, a bez njegova rješavanja, kao i još nekih važnih otvorenih pitanja, Hrvatska nije spremna dati zeleno svjetlo za pridruživanje Crne Gore europskoj zajednici.
Kako saznajemo od posebne savjetnice ministra Gordana Grlića Radmana, Vande Babić Galić, Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pitanje otete hrvatske imovine u Crnoj Gori tretiraju "vrlo ozbiljno".
- Na sljedećim bilateralnim sastancima, nakon uvida u svu dokumentaciju, ministar Grlić Radman s crnogorskom će stranom otvoriti konkretne razgovore te tražiti žurni povrat imovine i odgovarajuće pravne lijekove. Ono što je sigurno jest da Vlada Republike Hrvatske neće nijemo promatrati pljačku i kulturocid, nego će učiniti sve kako bi zaštitila prava autohtone hrvatske manjine u Crnoj Gori - rekla je za Jutarnji ministrova savjetnica.
Obitelj Tripković je, od onih za koje se zna, materijalno izgubila najviše. Njima je, kaže nam gospođa Mirjana, jedna od rijetkih još preostalih članova nekoć ugledne i imućne obitelji iz Dobrote, oduzeto više od 90 posto posjeda u Boki kotorskoj, više od pola milijuna četvornih metara zemljišta u katastarskim općinama Dobrota, Kavač i Škaljari. Do 1991. godine, početka Domovinskog rata, na obitelj Tripković je u Kavaču bilo uknjiženo šest čestica sa zgradama i 59 čestica zemlje, da bi 2000. u katastarskim knjigama ostali vlasnici samo jedne jedine čestice.
Budući da se cijena kvadrata zemljišta, kažu nam, u Boki kotorskoj kreće između 300 i 600 eura, uzmemo li kao srednju vrijednost 500 eura po kvadratu, Tripkovići su u ovoj posljednjoj rundi otimačine, s 500.000 kvadrata oduzetog zemljišta, oštećeni za 250 milijuna eura. Pribrojimo li tome otetu imovinu ostalih hrvatskih obitelji, njih više od 50, gruba procjena bespravno oduzete imovine iznosi zasigurno pola milijarde eura. Na nekima od parcela sagrađene su velebne stambene zgrade i apartmani prosječne cijene 4000 eura po četvornome metru, a Sotheby‘s palaču Tripković, koja datira iz 1744. godine, veličine 1100 kvadrata, prodaje za 15 milijuna eura.
- Posjedi su nam oduzeti i na njih su danas uknjižene treće osobe. To su nezakoniti upisi. Za otuđenu smo imovinu odavno podnijeli zahtjev za povrat, ali dosad bez rezultata - kaže gospođa Mirjana.
Sa suprugom, oboje su prosvjetari u mirovini, živi u lijepom stanu u samom središtu Rijeke, naslijeđu svojih roditelja. Obitelj Tripković uvijek je dobro živjela. Mirjanina su oca 15 godina prije mirovine, kad je radio kao direktor osiguravajuće kuće, pozvali u Boku kotorsku da pomogne pri osnivanju Više pomorske škole. Odazvao se i otad do 1970. godine živio na dvije adrese. Palača više nije bila njihova, prodali su je nakon što im nije proslijeđen novac namijenjen obnovi.
Palača je dodatno oštećena gradnjom kanalizacije, nije pošteđena ni krađe kamenih elemenata i huliganskih grafita, a u međuvremenu se netko upisao i na pola vlasništva. Obitelji Dabinović Kokot i Tripkovići financijski su bile među najmoćnijima, što se iščitava iz zapisa o pozajmicama koje su davali i darivanjima. Od sve sile vrijedne imovine iz palače, obitelji Dabinović danas je ostala slika rodoslovnog obiteljskog stabla s palačom, zaštićenim kulturnim dobrom, naslikanom u donjem kutu. Ničega više nema.
- Prisvajanje polovice vlasništva palaca i oko 6000 kvadrata građevinskog zemljišta odigralo se uz pomoć institucija sustava simuliranim radnjama i ispravama. Već 13 godina vodimo zbog toga sudsku parnicu i dosad je održano 35 ročišta, a spor se ne rješava prvenstveno zbog pasivnosti i opstrukcije institucija nadležnih za postupanje po službenoj dužnosti i progona.
Uzalud je sve naše intenzivno dugogodišnje obraćanje državnim institucijama Crne Gore, osobito od 2012. naovamo, jer smo očito zakinuti i bez poštovanja kao "starija" familija i vlasnici kulturnog dobra. Iako su još prije 12 godina konzervatori odradili projekt obnove palaca, kad smo zatražili građevinsku dozvolu, Zavod za zaštitu spomenika kulture nije želio dati potvrdu projekta "jer vlasnik polovice palaca nije pitao ‘simuliranog‘ vlasnika druge polovine dijela za suglasnost", tako da do danas nema dozvole.
Gotovo cijeli moj život i velik dio života mog oca traje borba za naše vlasništvo nad zemljom i pokretninama u Crnoj Gori - kaže Toni Dabinović, autor dokumentarnog filma "Razglednica iz Dobrote" u kojem se, između ostaloga, govori i o problemu otimačine hrvatskih posjeda, čija je premijera u Dobroti održana prošli vikend. Okupili su se tada na svojoj djedovini i vlasnici oduzete imovine, od kojih mnogi godinama nisu dolazili.
Palača je dodatno oštećena gradnjom kanalizacije, nije pošteđena ni krađe kamenih elemenata i huliganskih grafita, a u međuvremenu se netko upisao i na pola vlasništva. Obitelji Dabinović Kokot i Tripkovići financijski su bile među najmoćnijima, što se iščitava iz zapisa o pozajmicama koje su davali i darivanjima. Od sve sile vrijedne imovine iz palače, obitelji Dabinović danas je ostala slika rodoslovnog obiteljskog stabla s palačom, zaštićenim kulturnim dobrom, naslikanom u donjem kutu. Ničega više nema.
- Prisvajanje polovice vlasništva palaca i oko 6000 kvadrata građevinskog zemljišta odigralo se uz pomoć institucija sustava simuliranim radnjama i ispravama. Već 13 godina vodimo zbog toga sudsku parnicu i dosad je održano 35 ročišta, a spor se ne rješava prvenstveno zbog pasivnosti i opstrukcije institucija nadležnih za postupanje po službenoj dužnosti i progona.
Uzalud je sve naše intenzivno dugogodišnje obraćanje državnim institucijama Crne Gore, osobito od 2012. naovamo, jer smo očito zakinuti i bez poštovanja kao "starija" familija i vlasnici kulturnog dobra. Iako su još prije 12 godina konzervatori odradili projekt obnove palaca, kad smo zatražili građevinsku dozvolu, Zavod za zaštitu spomenika kulture nije želio dati potvrdu projekta "jer vlasnik polovice palaca nije pitao ‘simuliranog‘ vlasnika druge polovine dijela za suglasnost", tako da do danas nema dozvole.
Gotovo cijeli moj život i velik dio života mog oca traje borba za naše vlasništvo nad zemljom i pokretninama u Crnoj Gori - kaže Toni Dabinović, autor dokumentarnog filma "Razglednica iz Dobrote" u kojem se, između ostaloga, govori i o problemu otimačine hrvatskih posjeda, čija je premijera u Dobroti održana prošli vikend. Okupili su se tada na svojoj djedovini i vlasnici oduzete imovine, od kojih mnogi godinama nisu dolazili.
Danas od nekretnina u Boki imaju samo kućicu koja je u vrijeme Mirjanina djetinjstva bila dio posjeda palače, danas ih dijeli veliki zid. I tu su joj kuću, kaže, htjeli nezakonito uzeti, ali se za nju uspjela izboriti. Dvije rođakinje u Boki su odvjetnice i one vode obiteljske parnice za povrat imovine, mnoge godine uzalud. Boravka u Dobroti tijekom djetinjstva Mirjana se sjeća s nostalgijom.
- Osim igranja, zabavljalo me gledati stare obiteljske albume s fotografijama iz života predaka. Kad smo bili svi na okupu, atmosfera u palači bila je ladanjska poput one iz romana Jane Austen - kaže.
U 18. stoljeću Tripkovići su imali 30 brodova, 17 prekooceanskih, i dali su 86 pomoraca, od kojih 63 kapetana. Tvrtka Bogdana Tripkovića je 1914. godine prema broju brodova i tonaži bila najveće privatno parobrodarsko društvo u Austro-Ugarskoj.
Bez imovine su ostali i njihovi susjedi i prijatelji Dabinovići čija se palača, uz njih još nekoliko, pa i one Tripkovićevih, smatrala jednom od najljepših u Boki. Toni Dabinović sjeća je se iz djetinjstva, zvali su je Kokotova kula. Do potresa 1979. u njoj je živjelo 13 generacija obitelji, ali u potresu je pretrpjela velika oštećenja.
Palača je dodatno oštećena gradnjom kanalizacije, nije pošteđena ni krađe kamenih elemenata i huliganskih grafita, a u međuvremenu se netko upisao i na pola vlasništva. Obitelji Dabinović Kokot i Tripkovići financijski su bile među najmoćnijima, što se iščitava iz zapisa o pozajmicama koje su davali i darivanjima. Od sve sile vrijedne imovine iz palače, obitelji Dabinović danas je ostala slika rodoslovnog obiteljskog stabla s palačom, zaštićenim kulturnim dobrom, naslikanom u donjem kutu. Ničega više nema.
- Prisvajanje polovice vlasništva palaca i oko 6000 kvadrata građevinskog zemljišta odigralo se uz pomoć institucija sustava simuliranim radnjama i ispravama. Već 13 godina vodimo zbog toga sudsku parnicu i dosad je održano 35 ročišta, a spor se ne rješava prvenstveno zbog pasivnosti i opstrukcije institucija nadležnih za postupanje po službenoj dužnosti i progona.
Uzalud je sve naše intenzivno dugogodišnje obraćanje državnim institucijama Crne Gore, osobito od 2012. naovamo, jer smo očito zakinuti i bez poštovanja kao "starija" familija i vlasnici kulturnog dobra. Iako su još prije 12 godina konzervatori odradili projekt obnove palaca, kad smo zatražili građevinsku dozvolu, Zavod za zaštitu spomenika kulture nije želio dati potvrdu projekta "jer vlasnik polovice palaca nije pitao ‘simuliranog‘ vlasnika druge polovine dijela za suglasnost", tako da do danas nema dozvole.
Gotovo cijeli moj život i velik dio života mog oca traje borba za naše vlasništvo nad zemljom i pokretninama u Crnoj Gori - kaže Toni Dabinović, autor dokumentarnog filma "Razglednica iz Dobrote" u kojem se, između ostaloga, govori i o problemu otimačine hrvatskih posjeda, čija je premijera u Dobroti održana prošli vikend. Okupili su se tada na svojoj djedovini i vlasnici oduzete imovine, od kojih mnogi godinama nisu dolazili.
Boka kotorska prostran je i razgranat zaljev imaginarne ljepote, s većim gradovima Kotorom, Tivtom i Herceg Novim. Mijenjala je vladare, do raspada Austro-Ugarske stoljećima je, uz prekide, bila pod hrvatskom vlašću. Poznata je kao Zaljev hrvatskih svetaca jer su u njoj, u Herceg Novom, rođeni sv. Leopold Mandić te blaženici Ozana Kotorska i Gracija Kotorski. No, i Katolička crkva je tijekom povijesti ostala bez najvećeg dijela svoje imovine u Crnoj Gori.
Najstarija postojeća institucija u Crnoj Gori, zastupljena kroz Kotorsku biskupiju i Barsku nadbiskupiju, prema riječima Zvonimira Dekovića, predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, bez svoje je imovine ostala još tijekom francuske okupacije Boke i nikad joj nije vraćena.
U toj su imovini otvoreni razni sadržaji: u crkvi Gospe od Anđela je kino Boka, u rijetkoj vraćenoj crkvi Sv. Marka desetljećima je bilo skladište, a crkva Sv. Frana je stambeni objekt... Hrvati su u Crnoj Gori danas najmanja nacionalna zajednica. Prema posljednjem popisu ih je 5100, što je tisuću manje nego na prethodnom popisu 2011. godine, a više od polovice ih je u Boki. Na popisu iz 1910. bilo ih je tri puta više nego danas. Velik broj časnika proslavljene Bokeljske mornarice i admirala iz hrvatskih je obitelji.
- A da bude još gore, crkva Sv. Pavla je 2014. pretvorena u multimedijalnu dvoranu Općine Kotor. To je ista ona crkva u kojoj je blažena Ozana bila u isposnici 50 godina - napominje Deković.
Mirjana Tripković-Pantar, koje se Toni sjeća iz djetinjstva s druženja u Dobroti, žena je zaraznog optimizma, ali kad se povede razgovor o otetoj imovini u Boki, optimizam splasne i zamijeni ga rezignacija.
- Poslije svakog rata ostajalo nam je sve manje imovine. Poslije Drugoga svjetskog rata je puno toga nacionalizirano, ali nikad nismo ostali bez toliko posjeda kao poslije Domovinskog rata. Bio je to pravi grabež. Kao da je katastar bio samoposluga u kojoj su se rasprodavala imanja bokeljskih Hrvata. Kako jedno vrijeme nismo išli u Crnu Goru, za to smo saznali 2006. godine i odmah poveli sudske postupke za povrat, do danas smo potrošili mnogo novca i živaca, a ništa nismo uspjeli riješiti - ističe Mirjana Tripković.
Dok ona čeka pokretanje sudstva s mrtve točke, 51 hrvatska obitelj iz Tivta dočekala je pozitivan pravomoćni sudski pravorijek za povrat imovine, ali... - Nedavno smo upoznati s mukama 51 hrvatske obitelji iz Tivta koje su pravomoćnom sudskom odlukom dobile povrat svoje imovine, no u međuvremenu se na njihovu djedovinu uknjižila fantomska tvrtka pa povrat i dalje nije ostvaren. Takvi slučajevi, kao i oni obitelji Tripković i Dabinović, jasno pokazuju da se radi o diskriminaciji na nacionalnoj osnovi prema manjinskoj zajednici - izjavila je Vanda Babić Galić.
- Posebno me šokira slučaj Mirjane Tripković-Pantar o tome kako je njezinoj obitelji bespravno oduzeto 90 posto imovine, uz manipulacije u zemljišnim knjigama i upisivanje trećih osoba. Što reći o sustavu vlasti koji se tako odnosi prema onima koji su nositelji više od 60 posto kulturne baštine Crne Gore? Slična je situacija vidljiva i na primjeru palače Dabinović, poznate kao Kokotova kula, jedne od najljepših baroknih palača u Dobroti, teško oštećene u potresu 1979. i nikad obnovljene.
Novac namijenjen njezinoj obnovi, koliko je poznato, potrošen je u druge svrhe, a do danas obnova nije omogućena zbog opstrukcija, koruptivnog sustava i nemogućnosti ishođenja dozvola. To je ogledni primjer pritiska kroz pravosudni i administrativni sustav kojim se obeshrabruje i tjera ljude s vlastitih ognjišta. Takav odnos prema imovini Hrvata u Boki kotorskoj ugrožava ne samo opstojnost zajednice, nego i kulturnu baštinu svjetske vrijednosti. Dovoljno je spomenuti da UNESCO razmatra skidanje Zaljeva svetaca s liste reprezentativne svjetske baštine. Jer, bez Hrvata Boke u Crnoj Gori nema baroka, renesanse ni humanizma - naglašava savjetnica.
Adrijan Vuksanović, predsjednik Hrvatske građanske inicijative i jedini hrvatski zastupnik u crnogorskoj Skupštini, kaže da će Inicijativa iskoristiti sve političke mehanizme kako bi uspješno okončali proces povrata imovine.
- Govorimo li o pravnoj državi i potrebi da Crna Gora bude uređena, onda je jasno da imovina treba biti vraćena svima. Radi se o europskim standardima, a mi želimo biti dio Europe. Intenzivirat ćemo rješavanje problema otete imovine - kaže.
U programskim načelima njegove Inicijative povrat imovine jedna je od najvažnijih stavki. - Hrvati konačno imaju svoju stranku koja jasno i glasno, bez kalkulacija, brani hrvatski identitet, pa i kad se našim političkim predstavnicima prijeti nabijanjem na ražanj, kad se u medijima objavljuju sadržaji koji vrijeđaju i žele zastrašiti naš narod, u kojima se kaže da ‘Hrvat nije nacija nego dijagnoza‘ - kaže Vuksanović. Dodaje da je u emancipatorskim procesima Crne Gore, među kojima je i distanciranje od Beograda, puno stvari ostalo neriješeno, "ali kako se bude proces integracija Crne Gore u EU privodio kraju, tako će se morati rješavati sve ono što nije dosad".
O oduzetoj smo hrvatskoj imovini i pitanju njezina povrata u Boki kotorskoj, zaljevu nemjerljivo lijepe vizure, pitali i crnogorske vlast. Iz Ministarstva planiranja, urbanizma i državne imovine odgovorili su nam da će na naše pitanje moći dati odgovor tek kad im stigne "dopuna podataka u dijelu: naziva katastarske općine, brojeva katastarskih parcela, eventualnog broja lista nepokretnosti, djelovodnih brojeva predmeta, odnosno preciznije navođenje predmetnih nepokretnosti".
- Ovo besramno otimanje zemlje i nekretnina predugo traje. Nažalost, s crnogorske strane prije nije bilo sluha za rješavanje problema i povrata imovine. Riječ je o imovini vrijednoj stotine milijuna eura koju su naši preci pošteno zaradiil ploveći oceanima da bi danas netko drugi u tome uživao. Za obiteljsku imovinu, koja je u našem vlasništvu od 16., 17. stoljeća, borit ćemo se do kraja - zaključuje Toni Dabinović.