Cvijet, kao univerzalni simbol prirodne ljepote i obnavljanja, zauzima posebno mjesto u kulturi, mitologiji i umjetnosti. Njegova nježnost, boje, oblik i miris, uz istovremenu krhkost i kratkotrajnost, učinili su ga jednim od najsnažnijih motiva u simboličkom jeziku.

Još su stari Rimljani prepoznali snagu cvijeta kao simbola života i plodnosti. Tijekom svečanosti Ludi Florales, krajem travnja, slavili su božicu Floru, zaštitnicu cvijeća i voćaka u cvatu, u nadi da će priroda dati obilne plodove. Te svetkovine bile su spoj religije i karnevalske igre, a njihova razigranost, boje i sloboda izražavanja ostale su prisutne i u suvremenim „bitkama cvijećem” na karnevalima, poput onog u Nici.
Cvijet u mnogim kulturama označava novi početak, zbog čega se često pojavljuje u prijelazima kroz život: rođenju, vjenčanju, smrti. Na vjenčanjima, cvijet je više od ukrasa – to je simbol zajedništva i nade. Ljiljan, koji u kršćanskoj simbolici predstavlja Bogorodicu i nevinost, istovremeno ima i značenje čulnosti, zbog čega se često pojavljuje u svadbenim aranžmanima. Bidermajer, buket koji mladenka baca iza sebe, ima narodno vjerovanje utemeljeno na simbolici nade i sudbine: ona koja ga uhvati pronaći će ljubav u sljedećih godinu dana.
U književnosti, cvijet se pojavljuje kao višeznačan motiv. On simbolizira sve: od ljubavi, prolaznosti, ljepote, do tuge i smrti.
U poeziji Williama Wordswortha, cvijet je povezan s čistom, božanskom prirodom – u njegovoj pjesmi I Wandered Lonely as a Cloud, žuti narcis je simbol radosti, jednostavne ljepote i prisustva božanskog u prirodi.
Shakespeare u Hamletu, kroz lik Ofelije, koristi cvijeće kao sredstvo izražavanja unutarnjih stanja – ona dijeli simbolične cvjetove prisutnima: ružmarin za sjećanje, ljubičicu za vjernost.
Desanka Maksimović piše o cvijetu kao o nevinosti i ljepoti koja prolazi, dok Aleksa Šantić u stihovima poput „Uvelo lišće žuti cvijet pokriva” koristi sliku cvijeta da bi dočarao kraj ljubavi i života. Cvijet, dakle, u književnosti nikada nije samo ukras – on je nositelj značenja, često dvoznačan i duboko emotivan.
Likovna umjetnost obiluje prikazima cvijeća, ali ono nikada nije prisutno bez razloga. U flamanskoj mrtvoj prirodi iz 17. stoljeća, cvijeće simbolizira prolaznost i smrt – raskošni buketi puni su precizno naslikanih ruža, tulipana, ali i uvelih latica, insekata i školjki, upozoravajući na prolaznost zemaljskih užitaka (vanitas).
Vincent van Gogh slika suncokrete ne samo kao izraz boje i forme, već kao simbol vječnog traganja za svjetlom i toplinom – za smislom. Njegovi Suncokreti su istovremeno slavljenje prirode i izraz unutarnje borbe.
Claude Monet koristi cvjetne prizore u vrtovima u Givernyju kako bi uhvatio prolazne efekte svjetla i vremena – njegova serija slika vodenih ljiljana postaje meditacija o miru, prolaznosti i beskonačnosti.
U filmskoj umjetnosti, cvijet ima raznoliku simboliku. U filmu American Beauty, crvene ruže simboliziraju potisnutu strast, ljepotu koja je istovremeno privlačna i opasna. Vizualno snažne scene u kojima se protagonist Lester zamišlja kako ga prekriva more latica govore o njegovim nesvjesnim željama i izgubljenoj mladosti.
Cvijet je oduvijek bio simbol onoga što je čovjek najviše pokušavao shvatiti i izraziti – ljepotu, ljubav, prolaznost, vjeru, želju, smrt. Njegova simbolika je snažna upravo zato što je višeslojna. U svakom njegovom obliku, boji, mirisu – krije se priča. Cvijet nas podsjeća da sve što vrijedi, brzo prolazi, ali i da se uvijek iznova vraća. U tome je njegova snaga, i zato ostaje prisutan u umjetnosti, jeziku, svakodnevici – kao tiha, ali postojana veza između čovjeka i svijeta u kojem živi.

Marija Saičić

Literatura:

Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.