Dvanaest gradova 20. Mundijala (3), od Rio de Janeira i São Paula do Curitibe i Porto Alegrea

Time to read
15 minutes
Read so far

Petak, 04. srpnja 2014. - 12:52
Autor: 
Jagoda Bush

Dva stara rivala, oba puna superlativa: Sampa i Cidade Maravilhosa

Sampa je kolokvijalni naziv za São Paulo, ali grad je poznat i pod nadimkom Cidade ili Terra da Garoa, Grad (Zemlja) rosulja, zbog njegova nestabilna, kišovita vremena. Cidade maravilhosa, Čudesan grad, to je, naravno, nadimak Rio de Janeira. Oba na jugoistoku zemlje, međusobno udaljeni samo oko 400 km, São Paulo i Rio su dva najveća grada Brazila (São Paulo je gotovo dva puta veći od Rija). Za šire područje Rija procjenjuje se da ima između 11 i 12 milijuna stanovnika. Toliko ih otprilike živi na užem području São Paula, na širem – oko 20 milijuna (samo oko dva milijuna manje nego što ih ima cijela Australija!). Mega metropola, čudovište od grada! Ne samo da je najveći grad Brazila nego i Južne Amerike, a njegovo urbano područje čini ga i najvećim gradom južne polutke.

Iako “susjedi”, São Paulo i Rio se potpuno razlikuju jedan od drugoga i dva su ljuta rivala. Nadmetanja između žestokih suparnika vode se ovih dana na stadionima u 12 gradova diljem Brazila,  ali za nadmoć se jednako žestoko natječu i ta dva grada-domaćina 20. Mundijala. U São Paulu, na njegovu stadionu Arena Corinthians (Itaquerão), utakmicom između Brazila i Hrvatske, prvenstvo je otvoreno; Rio će ugostiti zadnju utakmicu, 13. lipnja, na svojem legendarnom Estádio Jornalista Mário Filho, svima poznatijem kao (Estádio do) Maracanã.

I pobjednik je...

Eh, to je teško reći! Ovisi o tome što tražite i očekujete. Oba su nedvojbeno brazilski gradovi, oba se natječu za vašu ljubav i pažnju. Ja ću se pokušati izvući odgovorom: Ne možete cijeniti jedan ako niste doživjeli i drugi. Ako je o nogometu riječ, znamo – strast za futebolom urođena je svim Brazilcima, cijela zemlja poludi, čak i u najmanjim mjestima, za vrijeme Svjetskog prvenstva. Brazil jede, pije, spava nogomet, rekao je Pelé, Brazil živi nogomet! São Paulo se smatra kolijevkom brazilskog nogometa, jer u njemu je Britanac Charles Miller, 1894. godine, i predstavio nogomet lokalnom stanovništvu, sa dvije lopte koje je donio iz Engleske i knjigom pravila. U São Paulu, na primjerenom mjestu, trgu nazvanom Praça Charles Miller, podignut je, 2008. godine, hram u čast bogova nogometa - Museu do Futebol, muzej posvećen razonodi koja je u Brazilu manje sport, više religija. Ronaldo... Didi ...Falcão ...Tostão ...Garrincha ...i najslavniji od svih, Pelé! Muzej je podsjetnik na legende brazilskog nogometa i na sve blistave, a i neke manje blistave trenutke tog sporta u Brazilu, uključujući nikad preboljeni poraz u posljednoj utakmici završne skupine, protiv Urugvaja, na Svjetskom prvenstvu Brazil 1950., godina koja se u Brazilu ne zaboravlja. Ali Rio, on ima legendarnu Maracanu, stadion izgrađen upravo za to prvenstvo, prvo nakon 12 godina stanke uzrokovane Drugim svjetskim ratom. Peléu je tada bilo devet ili deset godina. Njegova blistava karijera još nije počela, ali već je učio od oca nogometaša, Dondinha. Nadareni mladić postat će, po mišljenju mnogih kritičara, kolega i navijača, najbolji nogometaš u povijesti nogometa. Na Maracani će, 19. studenog 1969. godine, zabiti svoj 1000. gol, u utakmici Santos-Vasco da Gama i 80.000 obožavatelja klicalo je od veselja za igrača iz protivničkog tima! I Peléov zadnji nastup za “Seleção” bit će na Maracani, 18. srpnja 1971., u prijateljskoj utakmici protiv Jugoslavije, 2:2.

Bogata nogometna povijest, dakle, zajednička je i Riju, glavnom gradu države Rio de Janeiro, i São Paulu, glavnom gradu države São Paulo. Uostalom, najveći i najpopularniji brazilski nogometni klubovi, s najduljom tradicijom (većina preko 100 godina), upravo su iz ta dva grada: Corinthians, São Paulo, Santos i Palmeiras, iz São Paula, te Fluminense, Flamengo, Vasco i Botafogo, iz Rio de Janeira. I u nekim drugim aspektima Sampa i Rio su više kao dvojajčani blizanci nego kao dva dijametralno različita grada. Oba su nepregledne konurbacije, oba podjednako opterećena rasprostranjenim siromaštvom, slabo razvijenim i neadekvatnim obrazovnim i prijevoznim sustavima kao i, povijesno, visokim stopama nasilnog kriminala. U svemu drugome razlikuju se kao japanke od visokih potpetica, kao bijeli, meki pijesak od pumpanog betona.

São Paulo su osnovala dvojica isusovaca, jedan iz Španjolske, drugi iz Portugala, 1554. godine, i svojem seocetu – crkvi i koledžu - dali ime São Paulo, u čast Pavlu iz Tarza. Ta su dvojica misionara osnovala i Rio de Janeiro, 1565. godine (iduće godine, Rio slavi 450 godina postojanja!). Ali u slučaju Rija, portugalski su moreplovci prvi put ušli u današnji zaljev Guanabara još 63 godine ranije - 1. siječnja 1502. godine; misleći da je zaljev delta neke velike rijeke dali su mu ime Rio de Janeiro, Siječanjska rijeka. To će ime kasnije pripasti gradu, a zaljev će dobiti ime Guanabara, na jeziku Tupi Indijanaca – njedra mora.

Rio: Žudnja za životom

Sampa je živčan i napet, Rio maksimalno opušten. Sampa je sav u biznisu, financijski centar, poslovno srce Brazila i Južne Amerike, “strojarnica” brazilskog gospodarstva, zemlja betona i asfalta, biznisa i industrije, kaotičnog prometa, cestovnih gužvi epskih razmjera (grad ima preko 6 milijuna automobila), zagađenosti, stresa; Sampa je raj za radoholičare, takozvane tip A ličnosti, ambiciozne i kompetitivne. Rio je ležeran, veseo i razdragan i razigran i dekadentan, na prvom mu je mjestu dobra zabava, vruća samba, hladna caipirinha. Ali zna i Sampa za dobru zabavu, naročito noću (a ima i Sampa sambu, nekad i bolju nego što će to priznati oni u Riju). Carioce (žitelji Rija) su hedonisti. Njeguju besramni kult tijela i iskonskog uživanja, vjeruju da fizičke atribute kojima ih je Bog obdario treba pokazivati drugima. Sampa nudi visokokvalitetne usluge i profesionalizam, ali neformalnost Rija ima svojih čari. Multinacionalne kompanije, za svoje urede u Brazilu, prednost daju modernoj mega-košnici São Paula jer prevladava mišljenje da se cariocama jednostavno ne mogu povjeriti pozicije odgovornosti. A kad kompanije šalju vlastite ljude u Brazil, bitno im je da oni ne vide Rio prvo, kako ih on ne bi svojom ljepotom i svojim načinom života zaveo. Carioce se samo nasmiju i slegnu ramenima kad ih se optužuje za takozvanu neodgovornost, kažu – nije to naša lijenost ili neodgovornost nego oblik naše sofisticiranosti! A za paulistanose kažu da ih zanima samo novac i da kolektivno pate od radoholizma i neuroza. Grad od blizu šest i pol milijuna stanovnika, Rio se često doima malim gradom. S temperaturom koja rijetko silazi ispod 20°C, čak i zimi, dobar dio života živi se vani, na ulicama i plažama, ljudi stalno nalijeću na poznanike i zapodijeva se razgovor, uz piće iz obližnjeg kioska. Carioce i preferiraju druženje vani, Rio obiluje otvorenim prostorima; paulistanosi pozivaju u svoje domove.

São Paulo: Volim ga, ne volim ga...

Iako vrlo utjecajan, ne samo regionalno nego i globalno, Sampi nedostaje glamur Rija, a nema ni prirodnih ljepota. Rio ih ima obilje, Rio ima sve – jedinstvenu topografiju, bujna zelena brda i planine, pravu tropsku prašumu (Tijuca, jedan od zadnjih dijelova ugrožene Atlantske prašume preostalih u Brazilu), čak i veliko jezero (Lagoa Rodrigo de Freitas, na njemu će se održavati veslačka natjecanja na Olimpijskim igrama 2016.) i ima plaže, preko 40 km plaža, jer Rio je na samoj obali Atlantika, a Sampa je od nje, i od svoje luke Santos, uvučen oko 70 kilometara. Najbogatiji grad Brazila – bogatio se na zlatu pa na šećernoj trski, u 19. stoljeću na kavi, u prvoj polovici 20. stoljeća na industriji, a onda na nedaćama koje su snašle Rio de Janeiro, nekad najveći i najbogatiji i k tome još, do 1960., glavni grad Brazila – Sampa je danas jedan od, možda, najuzbudljivijih svjetskih gradova kad je riječ o uistinu fascinantnoj gastro-sceni, avangardnim galerijama, nepristojno luksuznim trgovinama, najvišim zgradama u Brazilu i najvećoj helikopterskoj floti u svijetu – oko 500 registriranih, s otprilike 700 letova dnevno, kojima poslovna i gradska elita izbjegava krkljanac na ulicama, ali nema dvojbe da je on jedna velika, ružna betonska džungla, redovito završava na popisu najružnijih gradova svijeta iako će mnogi paulistanosi reći da je Sampa kao ostriga za koju se treba malo pomučiti da bi je nožem otvorili i došli do njezina fina sadržaja; da, bušilicom za beton, možda, reći će zlobno mnogi drugi, i ne nužno samo oni iz suparničkog Rija. Neki ostaju osupnuti njegovom veličinom i energijom – Sampa preplavljuje sva osjetila; neki ga jednostavno mrze; a za neke će Sampa možda biti najružniji grad u koji će se ikada zaljubiti.

U ovoj, kako kažemo, eri globalizma, veliki gradovi svijeta sve više liče jedan na drugoga – s neboderima Normana Fostera i ulicama nanizanima Chanel i Vuitton i Gucci trgovinama. Rio ima svoje arhitekte, uključujući legendarnog Oscara Niemayera (rodom iz Rija), i niz drugih iz njegova tima, ima, uklopljene u pločnike, valovite mozaike pejzažnog arhitekta Roberta Burle Marxa (rodom iz São Paula), ima vlastite modne dizajnere, ima vlastitu glazbu, sambu i bossa novu. Njegovi su ljudi potpuno svoji i to im daje ležernu samouvjerenost.

Zašto Riju sve najbolje?

Rio je jako, jako zgodan i privlačan; njegov dramatičan krajobraz, oblikovan interakcijom planina i mora, upisan je, 2012., na UNESCO-ov popis svjetske baštine, u kategoriji kulturnih krajolika. Malo je velikih gradova u svijetu - Capetown, Sidney, Hong Kong, San Francisco - koji se s morem stapaju u tako veličanstvenu sliku kao Rio de Janeiro... fizička ljepota mu je i donijela naziv Cidade Maravilhosa. A malo je i urbanita koji se tako ponose ljepotom svojeg grada kao carioce ljepotama svojeg Rija. Neizbježno slijedi priča o nastanku grada: Ne sasvim zadovoljan ljepotom zaljeva Guanabara i njegovih rajskih otoka, Bog je još oblikovao dva najpoznatija u svijetu brda – 710 metara visoki Corcovado (Grbavac) i 396 metara visoki Pão de Açúcar (Šećerna glava). Onda je svoja djela ogrnuo tropskim zrakom i cijelo mjesto ukrasio živim cvjetnim bojama, pticama i leptirima. Prosuo najfiniji pijesak plažama Copacabana i Ipanema. Stanovnici drugih svjetskih gradova, koji su se morali pomiriti sa samo jednim brdom, možda jednim jezerom i nepristupačnom, stjenovitom obalom, prigovorili su Bogu zbog nepravde – zašto Riju sve najbolje? “Čekajte malo,” odgovorio je Bog. “Nisam još njegove ljude stvorio.”

Rio je ženstven. Leži zamamno savijeno uz obale Guanabara zaljeva i Atlantskog oceana, s tijelom ukrašenim kolažem od bijelo-crnih mozaika i zeleno-plavih planina, sporih i lijenih pokreta, teška, slatka i topla daha, živih očiju dok danju baca pogled daleko preko oceana, ali one su, kako noć pada, sve punije mekog, zavodničkog sjaja. Danju se kiti runastim oblacima, noću zvijezdama i osvijetljenim kipom Isusa Iskupitelja.

Plaža je duša Rija

U São Paulu led se standardno probija pitanjem: Gdje vam je ured? U Riju: Na koju plažu ideš? Paulistano, žitelj São Paula (paulista je, zapravo, izraz za svakoga iz savezne države São Paulo), uvijek je zaposlen i zbog posla zabrinut, ozbiljan. Odlikuje ga gotovo puritanska radna etika. Carioce su nasmijani, topli i dragi i otvoreni, uvijek prijateljski raspoloženi, vedri, bezbrižni. Uvijek kasne, vrijeme je za njih fleksibilan pojam. Onaj koji to ne zna bit će, dok boravi u Riju, na rubu nervnog sloma, uvjeren (krivo) da ga svatko ignorira. Nije potrebno biti rođen u Riju da biste i vi postali pravi carioca. Treba se samo opustiti, prilagoditi njihovu stilu i iznenadit ćete se kako dalje sve brzo i lako ide. Carioce za paulistanose kažu: dosadni karijeristi. Paulistanosi za carioce da su nemotivirani i bez ikakvih ambicija osim trenutačnog, izravnog zadovoljenja svojih čula. Cariocama se fućka što kažu oni iz São Paula.

Biti pravi paulistano obavezno znači pripadati srednjoj klasi; izraz carioca obuhvaća svaku klasu. Dovoljno je otići na najpoznatiju plažu Rija, Copacabanu, vjerojatno najdemokratskiju plažu na svijetu, upečatljivo heterogeno mjesto – bogati i siromašni, bijeli i crni, mladi i stari, vitki i debeli...miješaju se, na istom pijesku, milijuni iz svih klasa i slojeva društva. Kako mi je jedan prijatelj, carioca, rekao: “Na plažu se ide bez košulje, bez kratkih hlača. U speedo se samo zatakne 10 reala, za vodu ili pivo. Sjedneš na plažu i okreneš leđa svim problemima – to je ono što čini karakter carioce. I nitko ne zna jesi li bogat ili siromašan. To tako opušta.” Copacabana...stjecište najraznolikijeg svijeta jednako veličanstveno kao što je na tom mjestu i spoj kopna i mora. Tu je najbrži čovjek svijeta Usain Bolt nastupio na utrci; besplatan su koncert održali Rolling Stonesi; i papa Franjo obratio se milijunima na Copacabani. Na njezina 4 kilometra ima mjesta za sve i svakoga, jedino inhibiciji nema mjesta. Žene i muškarci svih oblika nose najoskudnije, minimalističke kupaće kostime i gaćice. Čak i ako ste u Riju kratko, dobijate želju da se skinete, doslovno i preneseno. U Riju, manje znači više, ali toples – to je ne-ne! Ni u Riju ni drugdje. U zemlji koja uživa svjetsku reputaciju liberalnih seksualnih običaja, koja ne samo što tolerira golotinju nego je entuzijastično promiče u karnevalskim paradama, toples je, prema zakonu iz 40-ih godina, opscenost kažnjiva sa tri do dvanaest mjeseci zatvora ili debelom novčanom globom. É isso aí, i to je to!

Ako je Copacabana za neke suviše kaotična i krcata, ima Rio i drugih plaža – elegantniju Ipanemu, na koju se odlazi vidjeti i biti viđen i koja vrvi od preplanulih i lijepih djevojaka i muškaraca dobro toniranih mišića, zatim najmanju Praia Vermelha, plažu sa crvenkastim pijeskom, u podnožju Glave šećera, pa najdulju – Barra da Tijuca, preko 17 kilometara, za sportski nastrojene (i bit će mjesto novog Olimpijskog sela), i ima plažu Prainha, za one koji žele pobjeći od svih drugih plaža Rija.

... mocidade que passa...é um dom da vida em seu lindo e melancólico fluir e refluir constante... mladost koja blijedi...ona je dar života u njegovim lijepim i melankoličnim stalnim mijenama...

Rio se odavno romantizira u popularnoj kulturi, bilo sa “Garota de Ipanema”, koju su dva prijatelja, Antônio Carlos Jobim i Vínicius da Moraes, obojica rodom iz Rija, napisali 1962. godine, promatrajući, tako priča ide, iz bara Veloso, uz Brahma pivo, “visoku, preplanulu, mladu, lijepu” Helô Pinheiro, kako prolazi ispred njih, na plažu, ali njih ne gleda i - svijet je dobio zavodljivu bossa novu, na engleskom ju je dalje od Rija, kao “Girl from Ipanema”, pronijela carioca Astrud Gilberto, bilo proglašavanjem, u novije vrijeme (2007.), kipa Krista Iskupitelja (Cristo Redentor), skulpture na vrhu Corcovada, visoke 39,6 metara,  jednim od novih sedam svjetskih čuda. Od 1931., kad je svečano otvoren, Cristo Redentor raširenih ruku blagoslovljava carioce, pozdravlja i pokajnike i grešnike. Deus é Brasileiro!, kaže dobro poznata brazilska. Rio ima snažniji identitet od São Paula – kad ste u njemu uvijek znate da ste u Riju; kad ste u São Paulu često vam se čini da biste mogli biti i bilo gdje drugdje u svijetu. Sampa ima bogatu gastro-scenu, s nekima od najboljih restorana u svijetu, ali jako se dobro jede i u Riju (tradicionalni churrasco i feijoãda jednako su dobri u oba grada; savjet – udobna odjeća, narodito oko struka!). Sampa se hvali vrhunskim sveučilištem Brazila - Universidade de São Paulo, vodećim novinama, izdavačkim i diskografskim kućama, kazalištima i koncertnim dvoranama, ali Rio, makar najpoznatiji po svojim dionizijskim slavljima, i dalje je kulturno središte Brazila i ostaje kolijevka kreativnosti, inspiracija umjetnicima, piscima, glazbenicima. São Paulo ima više novca i umjetnost tretira kao robu; Rio umjetnost kupuje jer ju voli, jer ima strast za nju. São Paulo ima bogatiju publiku, ali Rio je taj koji u São Paulo izvozi muziku. Za Machada de Assisa, koji je radnju svojih romana smjestao većim dijelom u rodni Rio i kojega često nazivaju “ocem brazilske književnosti”, Susan Sontag je rekla “najveći pisac kojega je dala Latinska Amerika”. U svojem domu, iznad plaže Copacabana, najveći živući brazilski pisac Paulo Coelho, također rođen u Riju, napisao je svojeg “Alkemičara”. Nije Rio baš samo one-note samba!

Ritam Rija

U São Paulu živi 100 etničkih skupina; Sampa ima najveću talijansku populaciju izvan Italije, najveću japansku izvan Japana, najveću portugalsku izvan Portugala, najveću španjolsku izvan Španjolske i najveću libanonsku izvan Libanona. I naravno, veliki broj onih afričkog porijekla. U Riju, Angola bivših robova vidljivija je od Portugala njihovih bivših gospodara. Za razliku od Francuza, Španjolaca, Nizozemaca i Britanaca, Portugalci su se često drage volje miješali s robovima i indijanskim domorodcima, što je rezultiralo nekonvencionalnim, prijaznijim i prijateljskijim, manje kodificiranim stanovništvom, istinskom mulatto kulturom Rija. Hipnotični udarci bubnjeva, ekstatični ples njegovih putenih žitelja, njegova katkada ubitačna vlaga, ali i ublažujuće prostranstvo oceana, daju vam na znanje da je i udaljenost između Rio de Janeira i Afrike samo u morskim miljama, baš kao i između Afrike i Salvadora. Srodstvo s Afrikom određuje ton gotovo svakom aspektu života u tom uzavrelom loncu u tropima. Dok su drugi južnoamerički gradovi, poput Buenos Airesa i Caracasa, isto kao i São Paulo, u biti euro-latinski gradovi, Rio de Janeiro je jedini afro-latinski grad i tu svoju individualnost rado pokazuje svima drugima. I Sampu i Rio zapala je dvojbena čast da se na Mercerovoj godišnjoj listi najskupljih gradova u svijetu nađu među prvih trideset, ali u Riju - još uvijek su besplatni sunce, more i samba.

“Sirotinja... na brdima, u favelama, gdje je crnačko stanovništvo, u dronjcima, stvaralo živahne melodije na gitari, za vrijeme karnevala silazila je sa svojih visina i njima osvajala grad.” Tristes Tropiques, Claude Lévi-Strauss, 1935.

Nisu svi epiteti kojima se Rio kiti pozitivni, kao što je svatko imao prilike vidjeti u filmu “Božji grad” (2002.), snimljenog u Cidade de Deus, jednoj od njegovih brojnih favela. Legendarne plaže Rija, njegov sibaritski noćni život, njegov karnevalski spektakl i dalje su prizori za razglednice, materijal koji privlači turiste, ali carioce su uvijek prihvaćale favele kao dio svojeg krajolika, kako je to davno zamijetio francuski antropolog Lévi-Strauss, dok su paulistanosi, dovoljno bogati, mogli sebi dopustiti ignoriranje ogromnih favela na periferiji njihova grada. U Riju, međutim, kako je nedavno pisao The Economist, selektivno je sljepilo puno teže jer njegove su se favele priljubile uz obronke brda i odozgo gledaju na najbogatije četvrti Rija. Ta je blizina navela imućnije carioce da shvate kako okretanje leđa siromaštvu i nasilju nije rješenje. Koncept zvan community policing, koji se oslanja na suradnju sa stanovništvom, i razni programi urbane obnove u novije vrijeme pripitomljavaju sramne favele i dovode u njih sigurnost i javne usluge, a stopa ubojstava pada. Rio je još uvijek opasan (isto kao i São Paulo); loši političari, narko-bande, korumpirana policija, loše održavanje infrastrukture... ostavili su traga, ali otkriće bogatih off-shore naftnih polja, fokusiranje na energiju, turizam, infrastrukturu i kreativne industrije te pobjeda na natječaju za domaćina 31. Ljetnih olimpijskih igara 2016. godine dali su Riju, ističe The Economist, podstreka za privredni uspon nakon više od pola stoljeća njegovih nastojanja za pronalaženje novog identiteta, jer onaj stari, glavnog grada Republike Sjedinjenih Brazilskih Država, oduzela mu je, 1960. godine, novoizgrađena Brasília. Njegova iznenadna dinamika posramljuje São Paulo. Nakon 50 godina krize, Rio se ponovno potvrđuje i oživljava. Ali svoje prioritete ne zaboravlja: radost i veselje prije i iznad svega! Kad nešto zapne ili ne ide kako treba, carioca će jednostavno ubrzati ritam sambe života, naručiti još jedno pivo i prisjetiti se one brazilske: Blažene noći, kad duhovi mudro uspavljuju naše političare kako ne bi baš stalno šeprtljali za kormilom zemlje.

Na stranu međusobno podsmjehivanje i obostrano stereotipiziranje, São Paulo i Rio de Janeiro, kako je nedavno pisao Wall Street Journal, ostaju u čvrstom yin-yang zagrljaju – svaki treba onog drugog da bi sebe samog definirao.

I dva zadnja u seriji “Dvanaest gradova 20. Mundijala” – Curitiba i Porto Alegre, na samom jugu Brazila.

Nekih 350 km južno od São Paula, Curitiba, također uvučena od obale Atlantika 100-ak kilometara, glavni je grad države Paraná i bila je jedan od šest domaćina Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950. godine. Bitno se otada promijenila i narasla – ima 1,8 milijuna stanovnika – ali svoj je rast i širenje planirano i odgovorno provodila pa danas služi kao svjetski uzor po naprednom urbanističkom planiranju i vrhunskoj organizaciji gradskog prijevoza te korištenju zelenih površina (ima preko 30 parkova). Jedan od najinovativnijih latinskoameričkih gradova! I u mnogo čemu se razlikuje od ostatka Brazila. Tristo i pedeset godina stara, Curitiba ima nekoliko nadimaka koji sve o njoj govore – Cidade Modelo, Capital Ecológica do Brasil, Cidade Verde i...Cidade de Névoa Eterna, Grad vječne magle. Smještena na platou Paraná, na nadmorskoj visini od 932 m, Curitiba ima umjerenu klimu, sa srednjom temperaturom od 16°C i to je čini najhladnijim glavnim gradom jedne države u Brazilu. Zimski su mjeseci vlažni i magloviti što i objašnjava nadimak Cidade de Névoa Eterna. Curitiba je jedinstvena i po tome što čak 50% njezina stanovništva nije iberijskog porijekla. Tokom 19. stoljeća ovdje se naselio veliki broj Talijana, Poljaka, Nijemaca, Rusa i Ukrajinaca, a i Japanaca, i njihove su kulture imale na Curitibu velikog utjecaja.

Na jeziku Tupi, Curitiba znači “zemlja pinija” i oni koji su se u njoj zatekli za vrijeme Svjetskog prvenstva imali su prilike birati između mnogih jela pripravljenih s pinjolima jer berba pinjola je upravo u lipnju i srpnju  – od raznih snackova i rižota, čak i juha, do slastica – i sasvim sigurno kući nose najpopularniji suvenir iz Curitibe – napravicu za čišćenje pinjola. A možda su našli vremena da, uz odlazak na stadion Arena da Baixada, odu i u muzej Oscara Neimeyera, građen prema projektu samog slavnog brazilskog arhitekta.

Porto Alegre, Sretna luka, najjužniji je brazilski grad-domaćin Svjetskog prvenstva (850 km južno od São Paula) i glavni grad države Rio Grande do Sul, jedne od najbogatijih brazilskih država (stočarstvo, poljoprivreda, vinogradarstvo/vinarstvo, ekoturizam) kojoj služi i kao prerađivačko i trgovinsko središte. Zajedno sa Curitibom, Porto Alegre, mali veliki grad, smatraju jednim od najzelenijih gradova Brazila i jednim od gradova s najboljim životnim uvjetima. Smješten na delti rijeke Guiaba i njezinih pritoka, na sjevernom kraju ogromne obalne slatkovodne lagune, Lagoa dos Patos, 280 km duge, do 70 km široke, Porto Alegre je povezan s Atlantskim oceanom, ali preko lagune i grada Rio Grande, na južnom kraju lagune.

Osnovan 1772. godine, i Porto Alegre su, tokom godina, naseljavali došljaci iz Evrope – Talijani, Nijemci, Poljaci, Španjolci, a i Libanonci, Židovi, Arapi, ali među prvima Portugalci, veliki broj s Azorskih otoka. Porto Alegre je prihvatio i mnoge običaje iz susjednih Argentine i Urugvaja i mnogi će posjetitelj u prvi mah pomisliti da je dolaskom u Porto Alegre ušao u neku drugu zemlju, da nije više u Brazilu. Taj mozaik etničkih skupina, vjera i jezika ono je što čini Porto Alegre, danas grad od milijun i pol stanovnika – uspješnim primjerom raznolikosti i multikulturalnosti. Od drugih ga brazilskih gradova razlikuje i klima. Porto Alegre i područje imaju četiri izrazita godišnja doba. Trenutno je zima; u lipnju, temperatura se zna spustiti i do minus 3°C, a zna katkada biti i snijega. Ekstremi su dio svakodnevnog života, prosječna ljetna temperatura je 39°C i 100% vlaga. U proljeće, ulice Porto Alegrea su ljubičasti tuneli koje stvara na stotine rascvjetanih jacaranda stabala.

Što zbog blizine Argentine, što zbog činjenice da je i brazilska država Rio Grande do Sul zemlja gaucha, i u njezinom se glavnom gradu njeguju tradicije pampe – krepka mesna jela od govedine ili churrasco rodizio, bilo koje meso samo da je na tihoj vatri roštilja dugo, kao i obilno ispijanje tradicionalnog južnoameričkog napitka chimarrão, koji se priprema od biljke yerba maté (portugalski: erva mate) i vruće vode (ne hladne, kao gore u Cuiabi, država Mato Grosso, usred Brazila, gdje je poznat pod nazivom tereré) i pije iz posebnih zajedničkih posuda napravljenih od tikve, kroz metalnu slamku zvanu na portugalskom bomba... i jedno i drugo i treće savršeno za ove hladne dane! Pribor za chimarrao najpoznatiji je suvenir Porto Alegrea. Maté je izvanredan čaj, napitak s mnogim zdravstvenim dobrobitima, ali Porto Alegre ne bi volio da ga napustimo, a da ne probamo dva njegova druga specijaliteta – sendvič od prženih pilećih srca i barem jedan proizvod lokalnih mikro-pivara. Prvi ćemo naći na svakom uglu, svaki ga boteco (bar), ima; za drugi treba poći u bar Dirty Old Man, nazvan u znak divljenja prema američkom pjesniku i najboemskijem piscu Charlesu Bukowskom, čija je kolumna za Los Angeles Open City, kasnije i knjiga pod naslovom Notes of a Dirty Old Man, poslužila kao inspiracija. Hladna klima Porto Alegrea ipak traži nešto što bolje snaži i grije od matéa.

Saudades do Brasil!