Jučer je proslavljen blagdan sv. Eustahija u istoimenoj crkvi u Dobroti gdje je održana svečana sveta misa. 

Monsinjor Ilija Janjić, biskup kotorski, obratio se vjernom puku: „Da bi Gospodin primio ovo naše slavlje otvorena srca kažemo onome koji nas je stvorio: Ipak smo grešni. Nesavršeni. Daj, Gospodine, da sa tvojom snagom i našom dobrom voljom da nam oprostiš sve ono što smeta tvome susretu danas na ovoj svečanosti“.

Don Dejan Turza, sutomorski župnik, u svojoj je propovijedi kazao: „Crkva naučava da je život svetaca nama primjer, njihov zagovor – pomoć, a zajedništvo s njima izvor pravoga bratstva. Osjećamo pomoć i zagovor sv. Eustahija, zajedništvo s njime koje danas na poseban način osjećamo, osjećamo da je doista povezana i nebeska i zemaljska crkva, a sada želimo po njegovom životu i njegovom primjeru da vidimo kako ići, kako kročiti danas kroz život. Učimo danas iz Evanđelja da tko želi biti Isusov učenik  da se treba odreći samoga sebe i uzeti svoj križ i krenuti za Gospodinom“.

Don Dejan Turza se osvrnuo na život Sv. Eustahija, a govorio je i o istoimenoj crkvi.

Današnjoj crkvi svetog Eustahija u Dobroti prethodila je istoimena crkva na samoj obali mora, čije se ime pomnije u arhivskim dokumentima iz 1332.godine.Oštećena  je u zemljotresu 1667.godine.Zatim je  obnovljena fresko oslikana. Bila je to jednobrodna crkva, površine cca 40 m2, mala da bi zadovoljila narasle potrebe žitelja Dobrote, čiji se broj stalno povećavao.
Godine 1753. zatraženo je i odobreno formiranje nove župe za sjeverni dio Dobrote, sa župnom crkvom Sv. Eustahija. Novoformirana župa je brojala nešto više od 500 vjernika. Na inicijativu župnika don Ivana Nenade, 26.VIII 1762.godine,  započinje gradnja nove crkve na lokaciji iznad dotadašnje, a po nacrtu mletačkog arhitekte Bartola Riviere. Zaštitnik nove crkve po želji mještana također je postao  sveti Eustahije mučenik. Sveti je Eustahije, jedan od 14 svetih pomoćnika u svim životnim teškoćama.
Legenda o sv. Eustahiju seže u 2. stoljeće. Eustahija najprije ga susrećemo pod imenom Placid, kao vojnika koji obnaša visoku dužnost tjelesne straže cara Trajana. Premda bijaše poganin, javno se iskazivao milosrđem i tako postajao sve nepoćudniji vlastima, što će mu na kraju životnog puta donijeti mučeništvo i smrt. A sve će početi jednoga dana, kada mu se u lovu iznenada ukazao bijeli jelen svjetlećih rogova, sa znakom križa i likom Krista raspetoga. Čuo je glas koji mu poruči da ga ne progoni jer da je on Krist kojem je i dosad služio, premda ga nije poznavao. Istovremeno mu budu nagovješteni teško iskušenje, duga patnja i okrutna smrt. Usprkos tome,  Placid povede ženu i dva sina do biskupa te se cijela obitelj dade krstiti. Tada je dobio i novo ime - Eustahije. Nemalo zatim započet će dugogodišnja muka. Žena mu je bila odvedena u roblje, jednog sina oteo je lav, a drugog vuk. Nesretnik se tada odlučio na isposnički život u osami usred pustinje. Nakon teških petnaest godina, molitve mu bivaju uslišane i cijela se obitelj opet nađe na okupu.

Euharistijsko slavlje uzveličao je katedralni zbor Sv. Tripuna.