Voda je u gotovo svim kulturama simbol prijelaza: ponekad iz života u smrt, iz svjesnog u nesvjesno, a katkad i tek fizički prijelaz s jednog mjesta na drugo. Ipak, postoji jedno biće koje se jednostavnim i gracioznim pokretom, bez vidljivog napora i kao da nikamo ne žuri, kreće po vodi, a vjeruje se da je posrednik između svjetova – labud. On se pojavljuje kao figura sklada, ljepote, gracioznosti i transformacije.
Dvije boje, crna i bijela, daju labudu različitu simboliku. Bijeli labud svakako je simbol čistoće, uzvišene ljepote i poezije. Iako crni labud nosi negativnije konotacije poput tajanstvenosti, tame i zlokobnosti, često povezane sa smrću, ne može mu se osporiti jednako spektakularna ljepota.
Već u mitskim pričama labudu se pripisuju čudesne moći transformacije. U jednom od mitova Zeus, vrhovni bog, pretvara se u labuda kako bi zaveo Ledu. U mitu o Kiknu, mladiću koji je bio neutješan zbog smrti prijatelja kojega je Zeus usmrtio gromom, Apolon ga iz samilosti pretvara u labuda. Iz tog mita kasnije proizlazi legenda o labuđoj pjesmi, odnosno božanskom pjevu labuda u času smrti. U mitologiji se labud često pojavljuje i u vezi s božanskim kočijama: Apolon, bog Sunca, letio je s rodnog otoka Delosa u kočijama u koje su bili upregnuti labudovi, dok se na kočijama Afrodite, božice ljubavi, također nalazio prikaz labuda.
Labud posjeduje dvojaku simboliku – mušku i žensku. U muškom aspektu on je obilježje boga Apolona te simbol Sunca i svjetlosti. No možda se ta dvojnost najjasnije očituje upravo u mitu o Ledi i labudu: Zeus, u liku labuda, pokušava zavesti Ledu, koja se kako bi mu pobjegla pretvara u gusku. U tom kontekstu labud poprima mušku, falusnu simboliku, dok se ženski princip pojavljuje kao njegov pandan.
Iako je najizraženije prisutan u grčkoj mitologiji, labud se pojavljuje i u drugim kulturama. U starom Egiptu vjerovalo se da labud vodi duše pokojnika na onaj svijet. U rimskoj mitologiji bio je povezan s božicom Venerom i smatran svetom pticom. Kelti su vjerovali da labuđa pjesma ima magijsku moć, a sam labud bio je shvaćen kao solarno božanstvo s iscjeliteljskom snagom. Na Istoku je labud sveta ptica i simbol plemenitosti, elegancije i smjelosti.
U likovnoj umjetnosti, zbog snažne simbolike, jedan od najčešćih motiva bio je prizor „Leda i labud“, osobito od renesanse do nadrealizma. Renesansno oltarno djelo Leonarda da Vincija koje prikazuje mitološki susret Zeusa i Lede nije u potpunosti sačuvano te je danas poznato uglavnom kroz skice i kasnije kopije. S druge strane, Salvador Dalí prikazao je isti mit u nadrealističkom ključu, smjestivši likove Lede i labuda u lebdeći, gotovo matematički organiziran prostor.
Osim u likovnoj umjetnosti, labud je čest motiv i u glazbi. Kao simbol pjesničke duše, ostavio je snažan trag u poeziji i glazbenim ostvarenjima, osobito u razdoblju romantizma. Među najpoznatijim djelima ističu se „Smrt labuda“ iz baleta Labudovo jezero Petra Iljiča Čajkovskog te opera Lohengrin Richarda Wagnera.
U književnosti labud često simbolizira ljepotu i čistoću, ali i usamljenost te težnju za nedostižnim. U pjesmi „Labud“ Stéphanea Mallarméa labud je prikazan kao biće zarobljeno u ledu, nesposobno poletjeti, što predstavlja metaforu samog umjetnika i njegove unutarnje borbe. On pamti vlastitu nekadašnju veličinu, ali ostaje prikovan za tlo, čime se dodatno naglašava sukob između ideala ljepote i stvarnosti. Ovakva simbolika bila je bliska simbolizmu kraja 19. stoljeća te je snažno utjecala i na likovnu umjetnost, u kojoj labud postaje metafora duhovne čistoće, melankolije i nedostižnog savršenstva.
Labud je pronašao svoje mjesto i u filmskoj umjetnosti, a osobito se ističe film Black Swan (2010.). U tom ostvarenju labud simbolizira podvojenu ličnost i unutarnji sukob između težnje za savršenstvom i gubitka kontrole. Glavna protagonistica s jedne je strane poput bijelog labuda – simbol čistoće, discipline i idealne forme – dok se u njoj istodobno krije i crni labud, koji predstavlja mračnu, potisnutu stranu ličnosti i destrukciju. Za razliku od Mallarméova labuda iz 19. stoljeća, koji je zarobljen i pasivan, labud 21. stoljeća postaje simbol preobrazbe, a njegova se simbolika u suvremenoj umjetnosti prilagođava psihološkim i egzistencijalnim temama modernog čovjeka.
Danas izraz „labuđa pjesma“ označava posljednje remek-djelo nekog umjetnika. Sanjati labuda često se tumači kao znak intuicije, osjetljivosti ili transformacije. Upravo ta transformacija vraća nas u djetinjstvo i možda prvi susret s labudom – bajku Ružno pače Hansa Christiana Andersena. Odbačeno zbog svoje različitosti, pače tek na kraju otkriva svoju pravu prirodu i postaje veličanstveni labud, čime se poručuje da unutarnja vrijednost i ljepota često nisu odmah prepoznate.
Dok labud u poeziji ostaje zarobljen u vlastitoj težnji, filmski labud prolazi kroz bolnu unutarnju borbu, a bajkoviti labud donosi optimističnu poruku rasta, samospoznaje i preobrazbe. Iako ga doživljavamo kao simbol savršene ljepote i elegancije, umjetnost kroz ove primjere pokazuje da njegovo značenje seže mnogo dublje. Labud je simbol metamorfoze koja uključuje dug proces sazrijevanja i patnje, simbol (ne)mogućnosti dosezanja ideala, unutarnjeg sukoba i trajne potrage za vlastitim identitetom.
Marija Saičić
Literatura:
Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.